Povijest
Počeci povijesti graditeljstva i života u izgrađenim nastambama povezuju se s današnjim Starim selom, sjeveroistočnim dijelom grada. U popisu župa zagrebačke nadbiskupije 1334. godine spominje se i župa Item sancti Demetrii de Belina što se povezuje s imenom "Bjelavina", najstarijim nazivom Novske.
Područje Novske bilo je posjed plemića Svetačkih od sredine 11. stoljeća sve do provale Turaka (počevši od 1530.) kada je Kristofor II. Svetački 1540. godine postao turski vazal. Vidjevši da ne može zadržati svoje posjede, predao je sultanu svoje četiri utvrde, a među njima i Novsku, tadašnji Wyvar (Ujvar ili Novigrad) koji su Svetački podignuli 1532. godine kao obranu od Turaka. Padom utvrda Bijela stijena, Dubica, Jasenovac te Kraljeva Velika, novljansko je područje ostalo pod osmanilijskom vlašću sve do 1691. godine. Domicilno stanovništvo većinom je protjerano, a manji dio poturčen, dok osvajači naseljavaju Vlahe iz Bosne, koji im služe kao martolozi, tj. plaćeni ratnici.
Nakon oslobodilačkih protuturskih ratova područje Novske, tada zvane „ničija zemlja“ naseljavaju Hrvati, većinom iz polonjskog kraja te iz Gorskog kotara, Like, Dalmacije i Bosne. Migracije su se odvijale u nekoliko valova te dale konačan pečat demografskom sastavu stanovništva.
Za povijest Slavonije, jednako tako i Novsku i njoj gravitirajućih naselja, vrlo je važan popis stanovništva Slavonije iz 1698. godine koji se čuva u Bečkom arhivu. Prema tom popisu u župi Kraljeva Velika bilo je naseljeno trinaest sela i zaseoka.
U to vrijeme (1698.) novljansko područje potpada pod župu Kraljeva Velika. Povećanjem broja žitelja rastao je i broj naselja. Prema crkvenim izvorima i popisu župa iz 1746. godine za Novsku piše da ima 50 kuća, 300 sposobnih za ispovijed (odraslih) i 36 djece - ukupno 336 novljanskih župljana. Od 1706. godine Novska pripada župi Jazavica.
Urbanom ustrojstvu Novske dan je obris u 18. stoljeću, prije svega izgradnjom Krajiške ceste 1769. godine, koju je dala sagraditi carica Marija Terezija i kada se stanovništvo Starog sela preseljava na glavnu cestu. Time se dovršilo formiranje centra Novske te ustroj Slavonske gradiške krajinske pukovnije osnovane 1747. godine. Pučka škola u Novskoj započela je s radom još 1760. godine.
Izgradnjom željezničke pruge od Siska u pravcu Novske i Nove Gradiške godine 1888., kao i pruge Novska - Dugo Selo 1897. godine, Novska postaje značajno željezničko čvorište te time doživljava značajan gospodarski rast i veliki porast broja stanovnika.
Između dva svjetska rata, kotar Novska godine 1931. zauzimao je površinu od 618 km² s 29164 stanovnika.
Crkva sv. Luke i župni stan iz 1773. godine građevine su 18. stoljeća. Župni stan srušen je 1902. godine i sagrađen novi iste godine. Secesijske građevine 19. stoljeća - stari hotel, nekadašnja ljekarna te ostali, danas nepostojeći objekti, arhitektonski su dali Novskoj gradsko značenje.
Sedamdesetih godina 19. stoljeća sav se kulturni i društveni život odvijao oko "Čitaoničkog društva u Novskoj", čiji je idejni začetnik i utemeljitelj bio Luka Ilić Oriovčanin te oko zagrebačkih podružnica drugih sličnih udruga. Taj se kontinuitet sačuvao i u prvim desetljećima 20. stoljeća djelovanjem "Hrvatskog sokola", "Šubića", "Graničara", Dobrovoljnog vatrogasnog društva...
Godine 1892. Novsku i njezinu okolicu opustošio je tornado, zabilježen i u stručnim radovima, koji je prouzročio posljednju i najveću promjenu demografskog sastava stanovništva. U saniranju štete, odnosno u izvozu ogromnih količina oborenih slavonskih hrastova iz cijele tadašnje Austro-Ugarske pristižu novi doseljenici, među kojima i veliki broj obrtnika, koji trajno naseljavaju područje Novske te gospodarski uzdižu cijeli kraj. Gospodarska kriza nakon 1. svjetskog rata uzrok je i pojačanog iseljavanja domaćeg stanovništva, većinom u SAD i prekomorske zemlje.
Dobar se dio kulturnih aktivnosti odvijao i za vrijeme Drugog svjetskog rata kada se, unatoč ratnim stradanjima, sačuvala hrvatska nacionalna svijest, vjera, kultura i pučki običaji.
